Povijest je učiteljica života, tako kažu. Ja osobno baš u to ne vjerujem. Ne samo zato što većina modernih managera povijest prijezirno zanemaruje, već zato što današnji umovi ispižđeni (kako se pravilno piše: ispižđeni ili ispiždženi?) idejama koje vode materijalnom blagostanju, doduše najčešće samo njihovom, nisu u stanju interpretirati niti najjednostavnije poruke na ispravan način. I dok je moguće debatirati o tome što je ispravno a što nije i kako je sve to zapravo relativno, siguran sam da svatko od nas osjeća što valja. |
Vip cafe na cvjetnom trgu je nekad odisao toplim bojama diskretno utkanim u zatamnjenu atmosferu ispunjenu cigaretnim dimom koji mi čak nije niti smetao jer je najčešće dolazio sa stolova koje su zauzimale mlade dame, studentice, uglavnom ispodprosječnih godina i natprosječne ljepote, radi čega bih im štošta bio u stanju oprostiti, a ponešto čak ni ne primjetiti. Danas sam ga prvi put posjetio nakon preuređenja koje je po meni, kao i čitav novi Vip korporativni «image», hladno i užasno pretenciozno, kao da očekuje od korisnika da iz te minimalističke ideje nekakvih nepostojećih fraktala i bijele podloge (tabula raze) izvuče neku duboku pouku; pa ako to korisnici i ne mogu, dozvoljeno im je furati se na taj «image» i odavati dojam da su skužili nešto čega zapravo nema. Bijela praznina Vip cafea koja je tokom sat vremena ostala dobrim dijelom neispunjena mi je ostala pred očima i dok sam teturao prema kući, pored HNK (Čajkovski, Trnoružica) i dalje niz Marulićev trg, pored Ministarstva kulture pa ispod željezničke pruge, kroz Martinovku koju sam prije par godina smatrao elitnim kvartom. Na toj praznoj bjelini se nekako posebno tužno ocrtavalo socijalističko sivilo kuća i dugačkih višekatnica s tek ponekom novogradnjom (opet bijelom) i neboderom kao veličanstvenim spomenikom korporativnoj kurčevitosti koja podrazumijeva laku zaradu gradnjom i iznajmljivanjem ureda u kojima će sjediti nove firme koje isto tako grade i iznajmljuju, i tako dalje, već je jasno kuda to ide. Jedan prijatelj mi je potvrdio da i on često razmišlja o tome kako nam je grad jadan; Preradovićeva je već na sto metara od Cvjetnog trga napuštena i pohabana, a Petrinjska je puna gomila krupnog otpada i nekakvih dućana s trećerazrednom robom. Niti Gajeva nije puno bolja. U posljednjih 20 godina zimske aktivnosti su se premjestile s kvartovskih sanjkališta u kvartovske birtije, a nakon toga u vlastite domove iz kojih malo tko i rijetko kad izlazi jer je hipnotiziran bogatim televizijskim programom i Internet sadržajima, zabavnim filmovima i kompjutorskim igrama. I nije to ništa čudno za nas koji smo i u odsudnim povijesnim momentima uvijek bili lijevo krilo neke velike vojske koje je dvostruko najebavalo: od neminovnih poraza koje čekaju sve veličine, a zatim i od gubitka tuđe ideje za koju smo šutke ginuli. I onda dođe petak i subota, i sva ova razmišljanja se utope u pijanu pjesmu i cviljenje kotača nekakvih starih poštarskih bicikla i kolica koje klošari guraju u vječnoj potrazi za plastičnim flašama koje se mogu zamijeniti za pola ili jednu kunu, ovisno o njihovom volumenu. Bilo to fer ili ne, ipak se ne može reći da svatko nije imao svoju šansu. |
Blog.hr je podsjetio na Beast online časopis koji prenosi listu 50 najomraženijih amerikanaca. Na 4. mjestu te liste se nalazi čitaoc, tj. amerikanac, tj. zapravo bilo tko od nas. Prevedimo, dakle, zabave radi: |
Teško mi je o ovoj temi pisati bez teških osjećaja iz više razloga: prvo, nekom neobjašnjivom slučajnošću čitava ljudska povijest, sve ono što se dešavalo od kamenog doba naovamo, sve one zagonetke stvaranja prvih organskih molekula i prateće evolucije, sva ljudska djelatnost, napor da se taj lomljiv život održi, svi ratovi vođeni iz zaluđenosti apstraktnim idejama, svi izumi svih nauka svijeta su rezultirali društvenim uređenjem koje obilježavaju sasvim trivijalne ekonomske kupi-prodaj igre, sveopća čovjekova fascinacija posjedovanjem i razvijanje kulta egocentričnosti. Čini mi se da je ovaj posljednji koncept otišao toliko daleko da u ovom trenutku u «razvijenom» svijetu ima otprilike onoliko religija koliko i ljudi. Drugi razlog koji me često rastužuje jest taj da naši tobože razvijeni umovi nisu u stanju obavljati niti navedene trivijalnosti kako valja; pomućeni tezama o predodređenosti vlastitog uspjeha i uljuljkani u materijalnu sigurnost bez iskustva ijednog dana gladi, ti umovi najčešće propuštaju zbrojiti dva i dva i dobiti četiri; iako zaista, da bi ekonomija kao takva imala smisla, dva i dva bi morali dati pet, ili barem 4,2 u godinu dana kako bi tih pet posto zarade nadmašilo inflaciju. |
I tako smo neko vrijeme razmijenjivali anegdote uglavnom negativnih konotacija, pa nam se to nije svidjelo jer smo se rastužili; nastavili smo umjereno pretencioznom raspravom o poslu i kulturi u Hrvata, jer Nada je restaurator i veliki zaljubljenik u povijest i umjetnost (ne nužno i u povijest umjetnosti), a Igor je pravnik koji radi u Šibeniku i netom je zbrisao iz posrnulog TLM-a. Pa veli Nada kako se kod nas može organizirati kuratz od izložbi jer je našem Ministarstvu sve skupo. Onda nam atmosfera na izložbama liči na karmine na koje je red doći, ali s kojih svi gledaju kako bi što prije zbrisali. «Dobro, obavili smo i to, idemo sad kući» - misle posjetitelji odajući posljednju počast kulturnom životu Hrvata. Velim ja, sasvim uvjeren kako je to rješenje, da treba pozvati one fotografe iz Nacionala i Globusa koji u svakom broju napune nekoliko stranica fotografijama ljudi koji su poznati jedino radi medijske pompe oko njih, koja je tim veća što su oni poznatiji i tako dalje, gdje se svi grle i smiju kao da su provalili tajnu vječnog života, frču prste oko čaša s vinom postavljenih ispred svojih ponosno ispravljenih tjelesina ogrnutih u toalete vrhunskih modnih kreatora. Pošto radi skromnog proračuna za kulturu ne možemo računati na neke spektakularne specijalne efekte (koji uostalom odvraćaju pažnju s predmeta izložbe), najbolje što možemo napraviti je da pozovemo par poznatih osoba – zvijezde Big Brothera neminovno padaju na pamet – i njihove komplementarne elemente, reportere. Svima obećamo besplatnu žderačinu kako bismo zagarantirali visok postotak odaziva, zavalimo se u tvrde stolice u uredima kustosa i uživamo u tome kako se stvari same od sebe razvijaju neslućeno dobro. |
Aleksandar Solženjicin je još živ. Nakon 2. svjetskog rata u kojem je bio izviđač, nakon 8 godina kazamata u kojeg su ga poslali 1945, nakon tumora od kojeg je skoro krepao, nakon života u egzilu unutar Rusije (Rusija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete biti u egzilu unutar njenih granica), nakon Nobelove nagrade 1970, progonstva 1974 i povratka u Rusiju 1994, njegov glas je moguće čuti u dokumentarnoj seriji na programu NTV. Nakon sve te muke iz tisuću i "Jednog dana u životu Ivana Denisoviča" i "Arhipelaga Gulag", stari je još imao jaja da piše nekakva pisma vođama tadašnjeg Sovjetskog Saveza, da se buni i joguni, iako ga je od likvidacije možda dijelila tek čašica dobrog raspoloženja nekakvog visokog časnika KGBa. Ja bih strašno volio popričati s Aleksandrom Isaevičem, onako, ljudski. Ne bismo pričali o patnjama koje ljudi nanose jedni drugima; to je sve shvaćeno, prihvaćeno i gotovo passé kao tema. Sve je to ionako bilo, i vjerojatno će biti opet, bez obzira na svo moraliziranje svijeta: Tolstoj je, eto, čvrsto vjerovao u čovjekov osjećaj za moral, Dostojevski ga je smatrao preslabim i gotovo nevrijednim pažnje, a ljudsko stremljenje nekakvoj duhovnosti koja bi nadmašila sasvim fizičke patnje je za njega bilo upravo neprimjereno - "postoji li uopće biće koje ima pravo to sve oprostiti... je li moguće graditi hramove bogovima ako je makar u jednoj njihovoj cigli sadržana patnja makar i jednog nevinog bića?..." (Ivan Karamazov). |
Ova stvar je toliko gadna da upozoravam one osjetljivijeg želuca da ne čitaju. |
Poluprisanadovezano na rasprave oko 'rvackog sistema zbrinjavanja ambalažnog otpada – i ne bih sad ulazio u tehničke detalje iako me već u noćnim morama proganjaju – želio bih dotaknuti temu korumpiranosti u redovima političara, pošto se o tome u poslovnim krugovima vrte mnoge priče. Dakle, ja tu znam samo jedno: da me netko neopravdano optuži za korumpiranost, izazvao bih ga na ljuti dvoboj hladnim oružjem ili bih prvom prilikom nasrnuo na njega, razvalio ga ispred svih novinara i javno izbičevao na nekom trgu; prosuo bih mu mozak svojom ministarskom bejzbol palicom i pregazio njegovo unakaženo tijelo svojim ministarskim automobilom. Alternativno, ukoliko bih znao da su optužbe istinite, pederski bih se smješkao i dostojanstveno se držeći svisoka odgovarao na pitanja smrtnika, a po povratku kući bih dogovarao gradnju svoje nove vikendice zarađene lovom kojom sam podmićen; na ništa manje ne bih pristao, znalo bi se da ministra toga i toga ne zanimaju poslovi manji od par stotina milijuna bilo koje konvertibilne valute, i da njegova osobna provizija iznosi određeni postotak od toga, koji ne može biti manji od cijene 100 kvadratnih metara ekskluzivnog stambenog prostora u Dubrovniku. Ta nećemo se jeftino prodavati kad smo tako skupo platili svoje položaje – trebalo je par tisuća ljudi poginuti, tristo tisuća financijski propasti, pedeset tisuća neizlječivo oboljeti, sto tisuća emigrirati, a milijun uzeti nepodnošljive kredite da bih ja mogao postati ovo što jesam – ministar ili direktor. Greške, greške, tisuću grešaka, neispoštovanih, krivo shvaćenih ugovora, propalih ulaganja, neplaćene robe; dvije trećine ljudi je siromašno – dvije trećine firmi tiho propada, sve statistike se vjerno preslikavaju iz jednog segmenta življenja u drugi. U Njemačkoj, u Njemačkoj deset posto stanovnika drži 47 posto bogatstva (ili ostvaruje 47 posto prihoda, vrag će ga znati, ti novinari pišu kao idioti, što je to bogatstvo uopće?). Direktor ima dionice, direktor vozi ludi auto, direktora VOZE u ludom autu, prezaposlen je i prezamišljen da bi mijenjao brzine. Na kraju prilog o odijevanju modernih managera, satovi od 1.500 eura i slična sranja, evo moj za 50 eura radi kao podmazan već tri godine i pokazuje, zamislite, točno vrijeme u sekundu isto kao i na tim skupim satovima. Iz novina, s televizije i s Internet stranica vrišti poruka: uzmi, uzmi, jer ionako će uzeti netko drugi, za suzdržanost i skromnost nema nagrade, a savjest može biti mirna i u gramzivih, samo treba malo stisnuti zube... Treba srušiti vlastite principe da bih ih kasnije mogao održavati. Treba pronevjeriti, zaraditi, stvoriti, ukrasti, prvih milijun eura i zatim pustiti da se novac sam od sebe umnaža. Valja malo zaboraviti na nedjelo, na nemoral, na krivnju. Jebe mi se za «weltschmertz»; ako ga odbijem osjećati, on će ionako nestati. |
Čovjek se zvao Leon Davidovich Bronstein ili kasnije poznat kao Lev Trotsky, famozni otac Crvene Armije koja je sa pet milijuna vojnika u svojim slavnim danima bila strah i trepet unutar i izvan Rusije i Sovjetskog Saveza. Rođen je u Ukrajini 1879. kao sin nepismenog židovskog seljaka. Od osmero djece, da ne pričamo sad puno o djetinjstvu, odraslo je tek četvero. Svi ostali su krepali još kao djeca, od raznoraznih boleština ili drugih nezgoda. Od preživjelih, brat Trockoga je strijeljan od strane komunista 1938, jedna sestra mu je umrla 1924, a drugu su strijeljali nacisti 1941. Dva sina ove posljednje su i sami strijeljani prije toga, 1936. A sad o samom Trockom. Rasturio je fakultet u Odessi. 1896 se pridružio socijal-demokratima te je dvije godine kasnije uhapšen i poslan u Sibir (asocijacija: hladno). Četiri godine kasnije nekako je jadan pobjegao s krivotvorenom putovnicom na ime čuvara u zatvoru, Trocki, što je ime koje je ostalo njegov pseudonim do smrti. U Londonu je Trocki upoznao Lenjina, ali se brzo s njim razišao kao vođa umjerenije struje socijalista, Menjševika. To ga je koštalo još jednog posjeta Sibiru nakon revolucije 1905, odkuda je Trocki još jednom pobjegao. Tokom 1. svjetskog rata bio je u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj koja ga je protjerala 1915. Nakon kratkog boravka u New Yorku, vratio se u St. Petersburg gdje je opet uhapšen od strane privremene ruske vlade. Poslije Oktobarske revolucije je konačno promoviran u pravog jebača, Ratnog komesara za ruski građanski rat. Crvena armija je za to vrijeme narasla od 800.000 na 3 milijuna vojnika i borila se na 16 frontova istovremeno. Nakon što je Lenjin umro od četvrtog (četvrtog, jebemti) moždanog udara 1924, Staljin je postao faca te je degradirao Trockoga a na kraju ga i protjerao u Alma Atu u Kazahstan. Trockom valjda vrag nije dao mira pa je uporno srao i Staljinu radi totalitarizma. Potucao se svugdje dok nije na kraju završio u Meksiku (možda ćete se sjetiti tog detalja iz filma u kojem Salma Hayek glumila onu slikaricu Fridu koja se udala za meksičkog slikara Diego Riveru – e a taj mu je bio frend). Do tada je ruska služba sigurnosti uzrokovala smrt jedne kćeri, a druga je radi njihovog pritiska izvršila samoubojstvo. Oba zeta su mu uhapšena te su nestali bez traga (najvjerojatnije na Kolimu). Njegov mlađi sin je također uhapšen te mu se gubi svaki trag. Stariji sin mu je umro 1934. Trocki je nastavio srati Staljinu radi njegove diktature, a ovaj ga je zauzvrat dao ubiti 1940, što je izvršio jedan navodni prijatelj obitelji s šiljkom za led. |
Usuđujem se vjerovati da se ratovi najčešće vode radi vrlo banalnih razloga kao što su taština, novac, zemlja, nafta, ponekad radi dobrog para sisa, uskoro vjerojatno i radi vode, a ponekad jednostavno radi činjenice da su ratovi posljednjih 100 godina prerasli u povijesne spektakle vrhunske produkcije veći od Ben Hura, Gladijatora i Spašavanja vojnika Ryana zajedno, s budžetom koji premašuje Hollywood-ske godišnje prihode te su kao takvi zauzeli odgovarajuće mjesto u današnjoj entertainment industriji. Međutim, pored zabave koju pružaju nama, nevinim gledateljima prijenosa posljedica klanja malih crnih izgladnjelih tjelešaca, raznošenja sasvim nevinih i već dobrano izmučenih Iračanki i Iračana te u nešto manjoj mjeri Izraelaca i odgovarajućeg propucavanja Palestinaca, spektakularnog noćnog bombardiranja sumnjivih ciljeva podmuklog neprijatelja od strane tehnološki nadmoćnih napadača (kako gledatelji ipak ne bi bili uzrujani mogućnošću da «naši» nekim slučajem izgube rat kojeg su započeli), ratovi nas često čine iziritiranim radi popratnih govorancija najmudrijih i najvažnijih svjetskih državnika koji nam pokušavaju objasniti kako je rat neophodan radi širenja mira. A u blatu ili pijesku se valjaju neki drugi ljudi, najčešće oni koji nisu i ne bi glasali za ekipu koja ih šalje tamo. E, pa ja velim: odbacimo maske! Svi mi, koji imamo «problema» s režimom susjedne zemlje, koji trpimo radi gospodarskih nesuglasica ili nepravdi, koji smatramo da iz nekog razloga moramo ostvariti dominaciju nad drugima; pljunimo jedan drugom u lice direktno, a ne preko vojske, glasnogovornika, pregovarača, pisama, medija! Svi se skinimo goli do pasa, namažimo obrednim uljima i uđimo u UFC ringove širom svijeta da riješimo nesuglasice, bilo da se radi o poslovnim razmiricama, čarkama sa susjedom oko korištenja septičke jame ili o nafti na bliskom istoku. Nakon sveopće tučnjave, koja bez obzira na neospornu brutalnost ipak ima neka kurčeva pravila, nitko više neće imati snage da zanovijeta oko svog statusa u poduzeću ili kod kuće, oko parking mjesta ispred zgrade ili punca koji ga ne trpi. Borba može završiti samo spektakularnim nokautom ili stiskom ruke uz priznanje da su sve razmirice stvar prošlosti. Katarza koju marisana pruža je sveopća i ne može se izbjeći; borba za egzistenciju ogoljuje ljudski karakter i pokazuje što je najbitnije, esencijalno, a što je samo ukras, začin i površno. Poslije tamburanja cijeli svijet se treba baciti na organiziranje techno party-a na kojima će se vratiti osjećaj zajedničke pripadnosti i definitivno izgladiti sva neprijateljstva. |
< | veljača, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv