Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Povijest je učiteljica života, tako kažu. Ja osobno baš u to ne vjerujem. Ne samo zato što većina modernih managera povijest prijezirno zanemaruje, već zato što današnji umovi ispižđeni (kako se pravilno piše: ispižđeni ili ispiždženi?) idejama koje vode materijalnom blagostanju, doduše najčešće samo njihovom, nisu u stanju interpretirati niti najjednostavnije poruke na ispravan način. I dok je moguće debatirati o tome što je ispravno a što nije i kako je sve to zapravo relativno, siguran sam da svatko od nas osjeća što valja.

Kad su Rusi 1815. došli do Pariza razjebavši konačno Napoleonovu Grande Armee, počelo je cuganje, prežderavanje i kurvanje čiji je račun nakon tri godine iz svog džepa platio Mihail Vorontsov, general koji je od 1815-1818 godine zapovijedao ruskim okupacionim snagama u Francuskoj. Cijena je bila oko pola milijuna rubalja, tada vrijednost desetak imanja veličine naših današnjih PIK-ova. Osramoćen ponašanjem vlastitih ljudi, čovjek je prodao sve što je imao i spao na prosjački štap sve do ženidbe s nekakvom poljskom princezom.

Vorontsov se pod Kutuzovim tukao s Napoleonovim generalima kod Borodina (100 km od Moskve koju je Napoleon ubrzo uzeo, ali ju je morao napustiti nakon tri tjedna jer su vojska i građani spalili tri četvrtine grada i odnijeli svu vatrogasnu opremu sa sobom, da im se nađe) gdje je od njegovih 4000 konjanika preživjelo tek 300, a i on sam je bio teško ranjen. Svejedno se živo marisao u svakoj sljedećoj bitci s Napoleonom (napomena autora: tada su generali jahali na čelu formacije s isukanim sabljama). Bitka kod Borodina je bila najveća bitka 19. stoljeća, nadmašena po broju sudionika i žrtava tek u 1. Svjetskom ratu. Obje strane su imale oko 140.000 vojnika, Rusi su furali 640 topova a Francuzi oko 570. Napoleon je trpio tešku prehladu tokom borbe koja mu je, po nekima, smetala u pravovremenom donošenju odluka (crisis management-u), pa je u početku zajebao i napao frontalno što je koštalo vremena i ljudi; izvukao se artiljerijom po kojoj je Grande Armee bila poznata i dan je završio neriješeno. Kad je Kutuzov preko noći prebrojao gubitke, zgrozio se te naredio povlačenje. Na obje strane je poginulo oko 15.000 ljudi (procjene jako variraju); neke kosture su identificirali tek 1980-ih godina jer su mrtvi ležali u rovovima u sedam slojeva. Nakon povlačenja iz Moskve, do prelaska u srednju Europu Napoleon je izgubio 2/3 ukupnog broja ljudi od gladi, zime i napada ruske vojske koja ih je pratila paralelnim putevima.

Da ne bi bilo da navijam samo za Ruse, Napoleon zapravo čitavo to vrijeme nije izgubio bitku - od Austerlitza preko Smolenska i Borodina, Leipziga i svih ostalih bitaka tokom povlačenja, napuštao je bitke u prekidima tokom noći samo radi brojčane premoći neprijatelja koji su stalno osvježavali svoje snage (tada su se bitke prekidale s mrakom). Nakon izgnanstva na Elbu, ponovo je skupio vojsku i harao Europom još 100 dana sve do Waterlooa, kojeg je također gotovo dobio. Jedan od njegovih generala, suludo hrabar Michel Ney, je svojom konjicom ganjao Wellingtonove ljude kao grešne duše, urlao je tražeći pojačanje od Napoleona (koji je kalkulirao s nekakvim rezervama) i tukao mačem po engleskim topovima od frustracije, jer je osvojio artiljerijske položaje ali nije mogao kurca protiv prebrojne pješadije koja se kretala zbijena u pravokutnike, što je predstavljalo nerješiv problem za konjicu. Neya su strijeljali 1815. radi "izdaje"; odbio je povez preko očiju i s otvorenim prijezirom prema čitavom svijetu zatražio da ga napucaju ravno u srce.

Ima li takvih danas, ja bih pod njima ponosno služio, doktore.

Vip cafe na cvjetnom trgu je nekad odisao toplim bojama diskretno utkanim u zatamnjenu atmosferu ispunjenu cigaretnim dimom koji mi čak nije niti smetao jer je najčešće dolazio sa stolova koje su zauzimale mlade dame, studentice, uglavnom ispodprosječnih godina i natprosječne ljepote, radi čega bih im štošta bio u stanju oprostiti, a ponešto čak ni ne primjetiti. Danas sam ga prvi put posjetio nakon preuređenja koje je po meni, kao i čitav novi Vip korporativni «image», hladno i užasno pretenciozno, kao da očekuje od korisnika da iz te minimalističke ideje nekakvih nepostojećih fraktala i bijele podloge (tabula raze) izvuče neku duboku pouku; pa ako to korisnici i ne mogu, dozvoljeno im je furati se na taj «image» i odavati dojam da su skužili nešto čega zapravo nema. Bijela praznina Vip cafea koja je tokom sat vremena ostala dobrim dijelom neispunjena mi je ostala pred očima i dok sam teturao prema kući, pored HNK (Čajkovski, Trnoružica) i dalje niz Marulićev trg, pored Ministarstva kulture pa ispod željezničke pruge, kroz Martinovku koju sam prije par godina smatrao elitnim kvartom. Na toj praznoj bjelini se nekako posebno tužno ocrtavalo socijalističko sivilo kuća i dugačkih višekatnica s tek ponekom novogradnjom (opet bijelom) i neboderom kao veličanstvenim spomenikom korporativnoj kurčevitosti koja podrazumijeva laku zaradu gradnjom i iznajmljivanjem ureda u kojima će sjediti nove firme koje isto tako grade i iznajmljuju, i tako dalje, već je jasno kuda to ide. Jedan prijatelj mi je potvrdio da i on često razmišlja o tome kako nam je grad jadan; Preradovićeva je već na sto metara od Cvjetnog trga napuštena i pohabana, a Petrinjska je puna gomila krupnog otpada i nekakvih dućana s trećerazrednom robom. Niti Gajeva nije puno bolja. U posljednjih 20 godina zimske aktivnosti su se premjestile s kvartovskih sanjkališta u kvartovske birtije, a nakon toga u vlastite domove iz kojih malo tko i rijetko kad izlazi jer je hipnotiziran bogatim televizijskim programom i Internet sadržajima, zabavnim filmovima i kompjutorskim igrama. I nije to ništa čudno za nas koji smo i u odsudnim povijesnim momentima uvijek bili lijevo krilo neke velike vojske koje je dvostruko najebavalo: od neminovnih poraza koje čekaju sve veličine, a zatim i od gubitka tuđe ideje za koju smo šutke ginuli. I onda dođe petak i subota, i sva ova razmišljanja se utope u pijanu pjesmu i cviljenje kotača nekakvih starih poštarskih bicikla i kolica koje klošari guraju u vječnoj potrazi za plastičnim flašama koje se mogu zamijeniti za pola ili jednu kunu, ovisno o njihovom volumenu. Bilo to fer ili ne, ipak se ne može reći da svatko nije imao svoju šansu.

Blog.hr je podsjetio na Beast online časopis koji prenosi listu 50 najomraženijih amerikanaca. Na 4. mjestu te liste se nalazi čitaoc, tj. amerikanac, tj. zapravo bilo tko od nas. Prevedimo, dakle, zabave radi:

"4. mjesto na listi najomraženijih: Vi

Optužba: pasivno omogućavanje i doprinošenje nepovratnom uništenju planete. Izuzimanje od vlastite odgovornosti da po tom pitanju učinite išta više od vaših najbližih susjeda. Pretpostavljanje da je provođenje nekoliko sati svakog dana potpuno nepokretni, buljeći u katodnu cijev, normalno ponašanje. Zamjena fizičke aktivnosti antidepresivima. Veća briga za društveni život ljudi koje nikad niste upoznali nego za vaš vlastiti. Slijeganje ramenima na spoznaju da je vaša vlada puna kriminalaca i lažljivaca s namjerom da vas obmanom dovedu u stanje osiromašenja i nemoći. Podržavanje ovog procesa.

Dokaz A: Ne znate ni kako se zove vaš kongresmen.

Osuda: Spoznaja na samrtnoj postelji da je vaš čitav život bila neprekidna serija glupih pogrešaka i propuštenih prilika, neprocjenjiv dar mogućnosti kojeg ste rasipno potrošili, za što ne zaslužujete ništa osim prijezira, ili u najboljem slučaju ravnodušnost i hladan, beznačajan kraj."

End quote.

Teško mi je o ovoj temi pisati bez teških osjećaja iz više razloga: prvo, nekom neobjašnjivom slučajnošću čitava ljudska povijest, sve ono što se dešavalo od kamenog doba naovamo, sve one zagonetke stvaranja prvih organskih molekula i prateće evolucije, sva ljudska djelatnost, napor da se taj lomljiv život održi, svi ratovi vođeni iz zaluđenosti apstraktnim idejama, svi izumi svih nauka svijeta su rezultirali društvenim uređenjem koje obilježavaju sasvim trivijalne ekonomske kupi-prodaj igre, sveopća čovjekova fascinacija posjedovanjem i razvijanje kulta egocentričnosti. Čini mi se da je ovaj posljednji koncept otišao toliko daleko da u ovom trenutku u «razvijenom» svijetu ima otprilike onoliko religija koliko i ljudi. Drugi razlog koji me često rastužuje jest taj da naši tobože razvijeni umovi nisu u stanju obavljati niti navedene trivijalnosti kako valja; pomućeni tezama o predodređenosti vlastitog uspjeha i uljuljkani u materijalnu sigurnost bez iskustva ijednog dana gladi, ti umovi najčešće propuštaju zbrojiti dva i dva i dobiti četiri; iako zaista, da bi ekonomija kao takva imala smisla, dva i dva bi morali dati pet, ili barem 4,2 u godinu dana kako bi tih pet posto zarade nadmašilo inflaciju.

Sjedio sam za jednim od neobično velikih okruglih stolova kristalne dvorane hotela Westin u društvu direktora vodećih hrvatskih proizvođača i distributera prehrambenih proizvoda koji su već puni sat trabunjali samo i jedino o poslu, utovarima, pretovarima, kvotama, modalitetima plaćanja i isporuke, kvaliteti robe. Bilo je gotovo ugodno u početku; čovjek se osjeti nekako sigurno u društvu koje u svojim redovima ima ovako stručne ljude koji znaju svoj posao. Međutim, nakon sat vremena u kojima se razgovor vrtio više-manje u zatvorenom krugu, bio sam sretan kad su nas konačno prekinuli predjelom. Ma što se ja nerviram i čemu taj osjećaj nelagode; Franjevci iz jednog sela dalmatinske zagore imaju krasnu izreku za ovakve prilike: «nama je dobro čak i kad je hrane puno», što znači da im je savjest mirna i u izobilju. Uz to, organizator večere nam je priuštio koncert Olivera Dragojevića što me posebno razveselilo, i već sam vidio razuzdanu atmosferu kad krene «Konobo moja», kad se svi zagrljeni kao braća počnemo lagano njihati supijanih pogleda i mrmljati riječi omiljenih pjesama, što bi u mojoj viziji imalo kulminirati penjanjem na stol s kravatom zavezanom oko čela, čašom uzburkanog Dingača u ruci i urlanjem:

«Kad te danas vidin da si s njim
ja od tuge za tren ostarim
I nebo je pogrišilo,
karte je promišalo,
od mene te odvelo
uzelo, dragaaaaaaaaaaa!...»

Takav razvoj događaja bi nadmašio sva moja očekivanja jer sam nekako predosjećao razmjere duhovne katastrofe koja se odigravala oko mene (pa i u meni, jer mi nekako nije bilo do skakanja na stol dok drugi glume gljive). Svi su, naime, mirno nastavljali jesti i kad bi pjesma završila, dok su političarima koji su prije desetak minuta držali govore živo pljeskali; i tu su razvidni prioriteti hrvatskog zoon politikon-a ili zoon economicus-a, kako hoćete i kako se već kaže: neophodna doza trećerazrednog politikantstva te obilna zakuska i apsolutno ignoriranje kulture u bilo kojem obliku, ili tek gotovo prijezirno odobravanje umjetnosti kao šarene kulise za duševnu bezličnost modernog hrvatskog biznismena.

A ja sam sve ovo počeo pisati jer sam im svojevremeno nudio, sasvim besplatno i sasvim bezuspješno, prijevode njihovih poslovnih ponuda i kataloga na ruski, dogovaranje sastanaka s velikim distributerima prehrambenih proizvoda u Petrogradu i Moskvi, popust na najam štanda na Prodexpo sajmu u Moskvi. S druge strane, ruski trgovinski ataše radi presedan u gospodarskoj diplomaciji i poziva hrvatske firme na izvoz u Rusiju, jer je i njemu jasno da Hrvatska ne može iz Rusije uvoziti sedam puta veću vrijednost nego što izvozi; nešto će otići u materinu prije ili kasnije. I niti to nije dovoljno da se itko od te ekipe mrdne s guzice i potroši tisuću eura na put u Moskvu kako bi odradili već dogovorene sastanke s besplatnim prevoditeljima, s ljudima čije firme tamo rade desetine milijuna eura prometa i čekaju ih, gotovo im se nadaju, a ovi ne dolaze. Na poslu sam umalo najebao kad su me uhvatili da nagovaram hrvatske izvoznike na sajmove u Chicago-u i Moskvi, što me natjeralo da se zamislim koji kurac se ja tu zajebavam kad se naši veliki manageri ne žele pomaknuti s mjesta na kojem im je, uostalom, dobro; sjede, žderu, potiho prde u postavljene stolice i ne shvaćaju, ali uopće ne shvaćaju, da u stvari prodaju istu robu jedan drugom: eto, za stolom oko mene sjedi ekipa iz AWT-a, Kuhne&Nagela i Metroa: AWT je uvezao, Kuhne&Nagel prevezao, a Metro prodao; krug se zatvara time što su djelatnici AWT-a i K&N-a dodane vrijednosti koje su stvorili u vidu plaća ovog vikenda potrošili u Metrou. I imam ja tu puno više za reći, o tome kako to sve nije samo posao već i nekakva nova iskustva, drugi ljudi, zemlje, avantura, ali sad idem doma.

A jadan Dragojević se na kraju večeri tužno napio.

I tako smo neko vrijeme razmijenjivali anegdote uglavnom negativnih konotacija, pa nam se to nije svidjelo jer smo se rastužili; nastavili smo umjereno pretencioznom raspravom o poslu i kulturi u Hrvata, jer Nada je restaurator i veliki zaljubljenik u povijest i umjetnost (ne nužno i u povijest umjetnosti), a Igor je pravnik koji radi u Šibeniku i netom je zbrisao iz posrnulog TLM-a. Pa veli Nada kako se kod nas može organizirati kuratz od izložbi jer je našem Ministarstvu sve skupo. Onda nam atmosfera na izložbama liči na karmine na koje je red doći, ali s kojih svi gledaju kako bi što prije zbrisali. «Dobro, obavili smo i to, idemo sad kući» - misle posjetitelji odajući posljednju počast kulturnom životu Hrvata. Velim ja, sasvim uvjeren kako je to rješenje, da treba pozvati one fotografe iz Nacionala i Globusa koji u svakom broju napune nekoliko stranica fotografijama ljudi koji su poznati jedino radi medijske pompe oko njih, koja je tim veća što su oni poznatiji i tako dalje, gdje se svi grle i smiju kao da su provalili tajnu vječnog života, frču prste oko čaša s vinom postavljenih ispred svojih ponosno ispravljenih tjelesina ogrnutih u toalete vrhunskih modnih kreatora. Pošto radi skromnog proračuna za kulturu ne možemo računati na neke spektakularne specijalne efekte (koji uostalom odvraćaju pažnju s predmeta izložbe), najbolje što možemo napraviti je da pozovemo par poznatih osoba – zvijezde Big Brothera neminovno padaju na pamet – i njihove komplementarne elemente, reportere. Svima obećamo besplatnu žderačinu kako bismo zagarantirali visok postotak odaziva, zavalimo se u tvrde stolice u uredima kustosa i uživamo u tome kako se stvari same od sebe razvijaju neslućeno dobro.

Nadalje, što se tiče naših umjetnika, konkretnije pisaca, mišljenja sam da bi Ministarstvo kulture trebalo odvojiti značajnija sredstva da se njihova djela prevode i plasiraju na strana govorna područja. Eto posla za naša veleposlanstva širom svijeta. Umjesto da nam vanjska diplomacija bude obilježena nekakvim umobolnim političkim direktivama i silovanjem trgovinske razmjene koju ionako moraju potaknuti sami poduzetnici (inače ništa od toga), mogli bismo biti poznati kao zemlja koja mnogo polaže na kulturnu razmjenu. Ovako, naši dečki i cure pišu i tuku se sami sa sobom unutar relativno male zemlje, što garantira da netko mora van s tržišta ili će svi životariti. Možda će svi ti autori i nastaviti pisati ali ih izdavači neće izdavati jer u meču Hrvatska:Ostatak Svijeta na ovako malom terenu Hrvatska garantirano gubi automatom, to jest s nula upisanih bodova. Gubimo i vani, ali na većem terenu, s više golova, više ćemo ih i zabiti, pa će ostati barem moralna (i materijalna) zadovoljština. Oni umjetnici koji ostaju u Hrvatskoj će dijelom ili većinom ovisiti o nekakvim opskurnim modalitetima subvencioniranja umjetnika od strane Ministarstva kulture, što će im jamačno donijeti probleme u vidu insinuacija da su pronevjerili, podmitili ili popušili kar da bi došli do te love. Najpametnija stvar koju mladi pisac, slikar ili umjetnik drugog roda može napraviti jest da se od prvog honorara zarađenog u Hrvatskoj prevede, lokalizira, izreklamira izvan granica Hrvatske. I tako će doći do sinergije, jer ima zemalja koje gotovo nemaju kulturu, a mi ipak nekog kurtza imamo za ponuditi – mislim, nije da su nam pisci posljednjih generacija nadmašili Krležu ili Matoša, ali su svakako životniji od Dan Browna ili C. Bushnell. A i u tom segmentu mi konja (kobilu?) za trku imamo, jer vjerujem da se Lana Biondić može s lakoćom mjeriti s Četiri plavuše, ako ne kvalitetom, a ono egzotikom.

U sljedećem nastavku o Oliveru Dragojeviću i hrvatskom izvozu, naravno uz objašnjenje kakve to jebene veze ima jedno s drugim i s neizbježnom Rusijom (ipak ovaj blog piše jedan Arsenyev).

Aleksandar Solženjicin je još živ. Nakon 2. svjetskog rata u kojem je bio izviđač, nakon 8 godina kazamata u kojeg su ga poslali 1945, nakon tumora od kojeg je skoro krepao, nakon života u egzilu unutar Rusije (Rusija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete biti u egzilu unutar njenih granica), nakon Nobelove nagrade 1970, progonstva 1974 i povratka u Rusiju 1994, njegov glas je moguće čuti u dokumentarnoj seriji na programu NTV. Nakon sve te muke iz tisuću i "Jednog dana u životu Ivana Denisoviča" i "Arhipelaga Gulag", stari je još imao jaja da piše nekakva pisma vođama tadašnjeg Sovjetskog Saveza, da se buni i joguni, iako ga je od likvidacije možda dijelila tek čašica dobrog raspoloženja nekakvog visokog časnika KGBa. Ja bih strašno volio popričati s Aleksandrom Isaevičem, onako, ljudski. Ne bismo pričali o patnjama koje ljudi nanose jedni drugima; to je sve shvaćeno, prihvaćeno i gotovo passé kao tema. Sve je to ionako bilo, i vjerojatno će biti opet, bez obzira na svo moraliziranje svijeta: Tolstoj je, eto, čvrsto vjerovao u čovjekov osjećaj za moral, Dostojevski ga je smatrao preslabim i gotovo nevrijednim pažnje, a ljudsko stremljenje nekakvoj duhovnosti koja bi nadmašila sasvim fizičke patnje je za njega bilo upravo neprimjereno - "postoji li uopće biće koje ima pravo to sve oprostiti... je li moguće graditi hramove bogovima ako je makar u jednoj njihovoj cigli sadržana patnja makar i jednog nevinog bića?..." (Ivan Karamazov).

U takvom raspoloženju odem u kantinu po ručak, kad tamo ludi kuhar iz sveg glasa urla nešto kao "Ajme malaaaaa što mi nisi dalaaaaaaaa", cura na blagajni se križa a mlada, mlada kuharica mi namiguje u prolazu. I moram skrušeno priznati da sam u tom trenutku zaboravio na Solženjicina.

Ova stvar je toliko gadna da upozoravam one osjetljivijeg želuca da ne čitaju.

Danas su ruski mediji javili da se Andrej Sičev, vojnik kojeg su u čeljabinskom vojnom učilištu kolege i nadređeni isprebijali za vrijeme novogodišnjih praznika, osjeća bolje. Uživa u njezi koju su mu vojni doktori isprva odbili jer su vjerovali da simulira povrede koje su nekoliko dana kasnije rezultirale amputacijom obje noge, spolnih organa i nekoliko prstiju na rukama. No pluća su mu pročišćena i ponovo su mu proradili bubrezi.

I dok ostaje nejasno kako je taj dečko uopće na nogama izdržao bezrazložno čudovišno batinanje nadređenog i svojih kolega, utjeha za Sičeva i njegovu obitelj je došla relativno brzo, u vidu novčane naknade za njegove tjelesne i duševne boli. Braća Rusi su brzo prihvatili model institucionalne odgovornosti koji se sastoji od novčanih nagodbi s obiteljima ubijenih ili obogaljenih. Baš kao i ekipa iz Baxtera, koja je umjesto da izvrši kolektivni seppuku nastavila poslovati kao i ranije, ili čak i bolje.

Ukoliko si crknuo kao general u nekoj povijesnoj bitci vjerojatno ti je manje muka od svega nego kad crkneš zato što te izbio nekakav desetar ili narednik. Zato je jedini lijek za predstojeće patnje redova Sičeva, za tiho crkavanje u invalidskim kolicima, pišanje kroz kateter i rijetke trenutke sreće u igranju kompjuterskih igara jednostavan: naoštrena katana i trideset kilograma plastičnog eksploziva. Andrej bi lako mogao popizditi i nazvati frendove Čečene, zamoliti ih da mu montiraju plastični eksploziv u invalidska kolica te zatražiti prijem kod ministra obrane ruske federacije da mu se zahvali na novcu kojeg je dao njegovoj obitelji. Zatim bi ga porezao da iskrvari kao svinja te se raznio u tri pizde materine zajedno sa svim homoseksualcima (karakternim, bez uvrede homo populaciji) u uniformama koji bi se okupili željni medijske pažnje, s novinarima i ostalim funkcionerima. I gledao bi da ih bude što više, jer u tom sranju nema nevinih.

Poluprisanadovezano na rasprave oko 'rvackog sistema zbrinjavanja ambalažnog otpada – i ne bih sad ulazio u tehničke detalje iako me već u noćnim morama proganjaju – želio bih dotaknuti temu korumpiranosti u redovima političara, pošto se o tome u poslovnim krugovima vrte mnoge priče. Dakle, ja tu znam samo jedno: da me netko neopravdano optuži za korumpiranost, izazvao bih ga na ljuti dvoboj hladnim oružjem ili bih prvom prilikom nasrnuo na njega, razvalio ga ispred svih novinara i javno izbičevao na nekom trgu; prosuo bih mu mozak svojom ministarskom bejzbol palicom i pregazio njegovo unakaženo tijelo svojim ministarskim automobilom. Alternativno, ukoliko bih znao da su optužbe istinite, pederski bih se smješkao i dostojanstveno se držeći svisoka odgovarao na pitanja smrtnika, a po povratku kući bih dogovarao gradnju svoje nove vikendice zarađene lovom kojom sam podmićen; na ništa manje ne bih pristao, znalo bi se da ministra toga i toga ne zanimaju poslovi manji od par stotina milijuna bilo koje konvertibilne valute, i da njegova osobna provizija iznosi određeni postotak od toga, koji ne može biti manji od cijene 100 kvadratnih metara ekskluzivnog stambenog prostora u Dubrovniku. Ta nećemo se jeftino prodavati kad smo tako skupo platili svoje položaje – trebalo je par tisuća ljudi poginuti, tristo tisuća financijski propasti, pedeset tisuća neizlječivo oboljeti, sto tisuća emigrirati, a milijun uzeti nepodnošljive kredite da bih ja mogao postati ovo što jesam – ministar ili direktor. Greške, greške, tisuću grešaka, neispoštovanih, krivo shvaćenih ugovora, propalih ulaganja, neplaćene robe; dvije trećine ljudi je siromašno – dvije trećine firmi tiho propada, sve statistike se vjerno preslikavaju iz jednog segmenta življenja u drugi. U Njemačkoj, u Njemačkoj deset posto stanovnika drži 47 posto bogatstva (ili ostvaruje 47 posto prihoda, vrag će ga znati, ti novinari pišu kao idioti, što je to bogatstvo uopće?). Direktor ima dionice, direktor vozi ludi auto, direktora VOZE u ludom autu, prezaposlen je i prezamišljen da bi mijenjao brzine. Na kraju prilog o odijevanju modernih managera, satovi od 1.500 eura i slična sranja, evo moj za 50 eura radi kao podmazan već tri godine i pokazuje, zamislite, točno vrijeme u sekundu isto kao i na tim skupim satovima. Iz novina, s televizije i s Internet stranica vrišti poruka: uzmi, uzmi, jer ionako će uzeti netko drugi, za suzdržanost i skromnost nema nagrade, a savjest može biti mirna i u gramzivih, samo treba malo stisnuti zube... Treba srušiti vlastite principe da bih ih kasnije mogao održavati. Treba pronevjeriti, zaraditi, stvoriti, ukrasti, prvih milijun eura i zatim pustiti da se novac sam od sebe umnaža. Valja malo zaboraviti na nedjelo, na nemoral, na krivnju. Jebe mi se za «weltschmertz»; ako ga odbijem osjećati, on će ionako nestati.

Čovjek se zvao Leon Davidovich Bronstein ili kasnije poznat kao Lev Trotsky, famozni otac Crvene Armije koja je sa pet milijuna vojnika u svojim slavnim danima bila strah i trepet unutar i izvan Rusije i Sovjetskog Saveza. Rođen je u Ukrajini 1879. kao sin nepismenog židovskog seljaka. Od osmero djece, da ne pričamo sad puno o djetinjstvu, odraslo je tek četvero. Svi ostali su krepali još kao djeca, od raznoraznih boleština ili drugih nezgoda. Od preživjelih, brat Trockoga je strijeljan od strane komunista 1938, jedna sestra mu je umrla 1924, a drugu su strijeljali nacisti 1941. Dva sina ove posljednje su i sami strijeljani prije toga, 1936. A sad o samom Trockom. Rasturio je fakultet u Odessi. 1896 se pridružio socijal-demokratima te je dvije godine kasnije uhapšen i poslan u Sibir (asocijacija: hladno). Četiri godine kasnije nekako je jadan pobjegao s krivotvorenom putovnicom na ime čuvara u zatvoru, Trocki, što je ime koje je ostalo njegov pseudonim do smrti. U Londonu je Trocki upoznao Lenjina, ali se brzo s njim razišao kao vođa umjerenije struje socijalista, Menjševika. To ga je koštalo još jednog posjeta Sibiru nakon revolucije 1905, odkuda je Trocki još jednom pobjegao. Tokom 1. svjetskog rata bio je u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj koja ga je protjerala 1915. Nakon kratkog boravka u New Yorku, vratio se u St. Petersburg gdje je opet uhapšen od strane privremene ruske vlade. Poslije Oktobarske revolucije je konačno promoviran u pravog jebača, Ratnog komesara za ruski građanski rat. Crvena armija je za to vrijeme narasla od 800.000 na 3 milijuna vojnika i borila se na 16 frontova istovremeno. Nakon što je Lenjin umro od četvrtog (četvrtog, jebemti) moždanog udara 1924, Staljin je postao faca te je degradirao Trockoga a na kraju ga i protjerao u Alma Atu u Kazahstan. Trockom valjda vrag nije dao mira pa je uporno srao i Staljinu radi totalitarizma. Potucao se svugdje dok nije na kraju završio u Meksiku (možda ćete se sjetiti tog detalja iz filma u kojem Salma Hayek glumila onu slikaricu Fridu koja se udala za meksičkog slikara Diego Riveru – e a taj mu je bio frend). Do tada je ruska služba sigurnosti uzrokovala smrt jedne kćeri, a druga je radi njihovog pritiska izvršila samoubojstvo. Oba zeta su mu uhapšena te su nestali bez traga (najvjerojatnije na Kolimu). Njegov mlađi sin je također uhapšen te mu se gubi svaki trag. Stariji sin mu je umro 1934. Trocki je nastavio srati Staljinu radi njegove diktature, a ovaj ga je zauzvrat dao ubiti 1940, što je izvršio jedan navodni prijatelj obitelji s šiljkom za led.

Što ja s ovime hoću reći? Ajde sad pročitajte još jednom ovaj životopis i usporedite s onim kukavičlukom od životopisa kojeg šaljete kad tražite posao negdje. Ovaj frajer nije najebao - on je cijeli život najebavao. Prošao je toliko sranja da je vjerojatno odahnuo kad je skužio da će ga ubiti. Mora da mu je psiha bila od mramora, jer su mu sva braća i sestre umrli prijevremeno, kćeri i sin također, i tko zna tko sve ne. Strašno. I dok je bio najveći jebač, stvaralac i vođa moćne Crvene Armije, živio je u oklopljenom vagonu dvije i pol godine. Život je za njega bila noćna mora, patnja, produženo crkavanje. Da je bilo tko od nas prošao što i on u prvih 30 godina svog života, pukla bi nam psiha i doživotno bismo se povlačili po sanatorijima. A on je uz sve to nosio neke ideje, napisao brdo knjiga i manifesta, i otvoreno je srao i prkosio najvećim ličnostima tadašnje povijesti u najgorim i najneizvjesnijim vremenima. Zaista je pokazao da ima čelična jaja. Mi tu drhtimo za neke poslove i plaće, a ovaj se frajer selio od Sibira do New Yorka ne znajući što mu nosi sljedeći dan. I kad je na kraju završio u Meksiku (koji je poprilično daleko od Rusije, s bilo koje strane gledano), dali su ga ubiti kao zadnjeg ološa u okolnostima koje su podsjećale na najobičniju barsku tučnjavu.

A možda, samo možda, se može zaviriti i na drugu stranu medalje... Prošao je cijeli svijet, živio većinu svog vijeka u najvećoj i najljućoj kotlovnici ljudske povijesti, stvarao i rušio najveće ideje, kritizirao najstrašnije diktatore, fukao obožavateljice kojih je bilo podosta (uključujući i Salmu Hayek, ovaj pardon, Fridu). Svaki njegov fuk, dragi moji, je u takvoj situaciji i pri osjećaju stalno visećeg mača nad glavom, bio kao vatromet na kinesku novu godinu. I tako, zapravo nikad nećemo znati što je za ovakve jebače novije povijesti zapravo bio život. Je li to bio kontinuirani adrenalinski šok potaknut rađanjem i općim prihvaćanjem nove ideje, novog društvenog uređenja ili su nalazili sebe tek u toplini svog doma, okruženi prijateljima, u svakodnevnim ritualima druženja i uživanja u malim životnim radostima, čašici votke i dobro spremljenom boršču. Svejedno, rađali su se i umirali prebrzo, ne provodeći do kraja svoje ideje i djela, ostavljajući jednu ogromnu zemlju koja je već samom svojom veličinom osuđena na neizvjesnu sudbinu te na milost i nemilost ratovima, revolucijama, društvenim promjenama, brzom bogaćenju i stalno prisutnom siromaštvu. Ogromne udaljenosti, gruba klima, a prije svega bizarne povijesne okolnosti koje su dovele do stvaranja gradova, sela i naseobina na mjestima gdje niti jedan zdrav čovjek ne bi izabrao da živi stvorile su Ruski mentalitet danas. I to je zaista postao mentalitet u pravom smislu riječi, zajednička karakterna i psihološka crta svih Rusa, bez obzira živjeli oni u St. Petersburgu, Moskvi, Samari ili Petropavlosk-Kamčatskom. Jer generacije prije današnjih su znale da ih svakog trenutka može puknuti kakav pogrom, od promjene društvenog uređenja, preko ratova do perioda gladi i neimaštine. A kad je sve to završilo, u tri u noći te mogao probuditi motor automobila ispred zgrade i nekoliko likova, toliko iznerviranih noćnim smjenama da apsurdnu ideologiju koju zastupaju uopće ne smatraju upitnom, su te mogli pokupiti, na brzinu ispitati tek da napune zapisnik i poslati u pičkomaterinsk sibirski na neodređeno vrijeme. Njih je sve furalo saznanje da su cijelo vrijeme zapravo vrlo blizu smrti ili su već mrtvi. U tom smislu, bili su samuraji modernog doba i ja im skidam kapu.

Usuđujem se vjerovati da se ratovi najčešće vode radi vrlo banalnih razloga kao što su taština, novac, zemlja, nafta, ponekad radi dobrog para sisa, uskoro vjerojatno i radi vode, a ponekad jednostavno radi činjenice da su ratovi posljednjih 100 godina prerasli u povijesne spektakle vrhunske produkcije veći od Ben Hura, Gladijatora i Spašavanja vojnika Ryana zajedno, s budžetom koji premašuje Hollywood-ske godišnje prihode te su kao takvi zauzeli odgovarajuće mjesto u današnjoj entertainment industriji. Međutim, pored zabave koju pružaju nama, nevinim gledateljima prijenosa posljedica klanja malih crnih izgladnjelih tjelešaca, raznošenja sasvim nevinih i već dobrano izmučenih Iračanki i Iračana te u nešto manjoj mjeri Izraelaca i odgovarajućeg propucavanja Palestinaca, spektakularnog noćnog bombardiranja sumnjivih ciljeva podmuklog neprijatelja od strane tehnološki nadmoćnih napadača (kako gledatelji ipak ne bi bili uzrujani mogućnošću da «naši» nekim slučajem izgube rat kojeg su započeli), ratovi nas često čine iziritiranim radi popratnih govorancija najmudrijih i najvažnijih svjetskih državnika koji nam pokušavaju objasniti kako je rat neophodan radi širenja mira. A u blatu ili pijesku se valjaju neki drugi ljudi, najčešće oni koji nisu i ne bi glasali za ekipu koja ih šalje tamo. E, pa ja velim: odbacimo maske! Svi mi, koji imamo «problema» s režimom susjedne zemlje, koji trpimo radi gospodarskih nesuglasica ili nepravdi, koji smatramo da iz nekog razloga moramo ostvariti dominaciju nad drugima; pljunimo jedan drugom u lice direktno, a ne preko vojske, glasnogovornika, pregovarača, pisama, medija! Svi se skinimo goli do pasa, namažimo obrednim uljima i uđimo u UFC ringove širom svijeta da riješimo nesuglasice, bilo da se radi o poslovnim razmiricama, čarkama sa susjedom oko korištenja septičke jame ili o nafti na bliskom istoku. Nakon sveopće tučnjave, koja bez obzira na neospornu brutalnost ipak ima neka kurčeva pravila, nitko više neće imati snage da zanovijeta oko svog statusa u poduzeću ili kod kuće, oko parking mjesta ispred zgrade ili punca koji ga ne trpi. Borba može završiti samo spektakularnim nokautom ili stiskom ruke uz priznanje da su sve razmirice stvar prošlosti. Katarza koju marisana pruža je sveopća i ne može se izbjeći; borba za egzistenciju ogoljuje ljudski karakter i pokazuje što je najbitnije, esencijalno, a što je samo ukras, začin i površno. Poslije tamburanja cijeli svijet se treba baciti na organiziranje techno party-a na kojima će se vratiti osjećaj zajedničke pripadnosti i definitivno izgladiti sva neprijateljstva.

E a da bi se važna gospoda državnici nastavili tako i osjećati, za njih ćemo organizirati poseban turnir. To je ponuda koja stoji i sada, a ja čvrsto vjerujem da ukoliko su se našli organizatori turnira na kojima nastupaju Filipović, Emilianenko, Arona, Silva i ostali, isti ili drugi organizatori će rado platiti za nastupe Georgea W. Busha, Mahmuda Ahmadinejada, Kim Jong Ila i Vladimira Putina na povijesni turnir četvorice. Njima osobno bi to trebala biti prava prilika – pa oni bi trebali biti najveći pobornici vlastite ideologije i kao takvi spremni najviše i najneposrednije djelovati. Sva lova od sponzora, televizijskih prijenosa i reklama bila bi utrošena na sanaciju svih sranja, od nuklearnog zagađenja do siromaštva, koja su u velikoj mjeri stvorena zaslugom ili nebrigom sudionika turnira i njihovih sekundanata u političkom ringu. Ovo će biti prava marisana, puna svesrdnog petardiranja koje ćemo osigurati tako da sudionicima uvalimo nekakve zajebane psihostimulanse. I tako, ušao bi recimo Bush protiv Mahmuda i isprva bi popio maru jerbo je Mahmud žilav, napaljen i religiozno motiviran; no pošto Bush joggira svako jutro u zavidnoj je kondi za jednog starca pa bi završio s raspižđenim Irancem prije isteka druge runde, iako bi i sam izgledao za kurac. Putin bi rutinerski zagušio nedojebanog isfrustriranog Koreanca još u početku prve runde te bi svjež ušao u pravi spektakl finala, gdje bi ga već čekao George, sav svjetlucav od ulja i nešto svježiji zahvaljujući spretnim terapeutima i maserima. Putin bi čekao dok bi George pokušavao bojažljivim direktima da se ne uvuče u borbu izbliza. Neočekivano eksplozivno bacanje Vladimira u Georgeove tanašne joggerske grančice bi podiglo publiku na noge, ali bi se George očajnički iskoprcao iz hvata, znajući da bi to bio kraj borbe za njega. Ali George bi se zajebao, krenuo bi u stilu Johna Waynea zaboravljajući da je umjetnost borbe od tog vremena otišla daleko, a da ne govorimo da Mr. Wayne nije smatrao za shodno da poradi na tehnikama sofisticiranijim od šaketanja vulgaris. Putin bi primio dvije-tri petarde, onako više po čelendri, a onda bi ga uhvatio oko struka i prebacio preko leđa kao zadnjeg papka. George bi se samo blesavo, nekoordinirano zakoprcao u zraku i aterirao teže od MOABa, pravo na blesavu facu. Putin bi dovršio posao vještim prebacivanjem u mount position te zdušnim petardiranjem Georgeove lične fizionomije dok sudac ne bi procijenio da se George više ne brani. I time smo riješili pitanje pobjednika, pitanje jačeg, lovu smo dali za pravu namjenu i otvorili vrata novim događajima ovakve vrste. Vjerujem da bi broj posjetitelja opravdao turnire ovog karaktera. I svi zadovoljni.